петак, 30. децембар 2016.

BEZIMENA PESMA - Milovan Petrović




BEZIMENA PESMA




Talasi mora kupaju stene
pričaju istinu o nama,
njihova pena suze su samo
što klize lagano po stenama.
To leto jedno što davno beše
vetrovi prošlosti odneše sa sobom,
ostaše naša nadanja, želje
još uvek žalim za tobom.
Naša je ljubav trajala kratko
beše to jedan san
na peronu stajah, ispraćah tebe
težak je bio taj dan.
I dan se danas sećam tog leta
dragulj je međ’ letima svim,
dodira tvojih, šaptanja nežnih:
„volim te, volim te, volim!“
Ništa mi sada baš jasno nije
šta nam se desilo tad,
bila si mlada, previše želja
i ja sam bio mlad.
Da li i ti za tim letom žališ,
bilo je to vreme nade
nismo se snašli
mladost nam prođe
sećanje samo ostade.

Milovan Petrović

четвртак, 29. децембар 2016.

USNILA JANA - Milovan Petrović



Barn, Sköldpadda, Fantasy, Sagor, Komponera, Fairytale

USNILA JANA




Usnila Jana mladog Jovana
od kog joj ništa draže,
da lepi Jova sad drugu ima
to san je samo laže.
Usnila Jana da uzalud behu
svi njeni o Jovi snovi
vidi ga u snu da drugu ženu
za ljubav njenu moli.
Usnila Jana san koji boli
suza joj u snu krenu
zašto li Jova sad drugu voli
ne želi ljubav njenu.
Usnila Jana Jovu sa drugom
zaista lako joj nije
jutro je iz sna tužnu probudi:
„San ti istinu krije“.

Milovan Petrović






уторак, 27. децембар 2016.

ZAPAŽANJE - Milovan Petrović



ZAPAŽANJE




   Možda će me neko prekoreti i reći da ovo nije za ovaj blog, ali eto ja ovo svoje zapažanje jednostavno moram da podelim sa vama.
   Naravno spreman sam da snosim posledice svoga „bezobrazluka“, a sad prelazim na stvar:
   Nekako svake godine u ovo vreme (oko dvadeset drugog decembra, kada su dani najkraći) kao i svi drugi koji dolaze u Švedsku iz toplijih krajeva, očajnički se trudim da uhvatim koji zrak sunca što se stidljivo pojavi na nebu.
   Obično bi se odgurnuo od svog kutka sa kompjuterom i za čas se našao na sred sobe očekujući da me zraci sunca na svom kratkom putu bar na trenutak obasjaju.
   Pri tom bi obično proklinjao arhitekte i građevince koji preko puta moje zgrade sagradiše drugu zgradu, pa mi na taj način uskratiše zadovoljstvo da duže uživam u zracima sunca.
   Naime zbog kraćih dana i niske putanje Sunca, ono bi u ovom periodu veći deo dana ostalo skriveno iza zgrade preko puta moje. Pojavilo bi se tek na kratko popodne negde oko jedan sat, a već bi u pola tri bilo na zalasku.
   Bar je to tako bilo do ove godine.
   Ovaj put, odnosno tačnije pre neki dan, dvadeset trećeg decembra,kao i obično sedim za kompjuterom u svom
kutku, pokušavajući da privedem kraju roman koji sam odavno počeo pisati i nikako da ga završim, međutim odjednom sobu ispuniše zraci sunca, pa se ja po običaju odgurnuh na stolici ostavljajući svoje pisanije kako mi Sunce ne bi „pobeglo“, i kako bih „uhvatio“ koji njegov topli zrak.
   „Nirvana“ rekoh onako za sebe i zavalih se u  stolicu, pri tom se veselo odgurnuh nogama kako bi se zadovoljno na stolici okrenuo oko svoje ose.
   Uživanje je moglo da počne.
   Zaklopih oči i prepustih se milovanju sunčevih zraka.
   To blaženstvo potraja samo nekoliko minuta, a zatim se u mene useli neka nelagodnost.        Skoro bojažljivo otvorih oči i pogledah kroz prozor prema suncu, a zatim na zidni sat. Nešto se nije uklapalo, nešto nije bilo na svom mestu. Već sledećeg trenutka skočih sa stolice kao oparen i dadoh se u potragu za kalendarom dok mi je u glavi odzvanjalo; „Ovo je nemoguće, ovo ne može biti!“
   Uskoro mi kalendar potvrdi ono što sam već znao: Danas je 23-ći decembar i sunce nikako ne bi trebalo biti tu gde je sad.
   Možda sam umislio!? Pomislih pa ponovo pogledah kroz prozor.
   Ipak nisam. Sunce je ponosno plovilo iznad zgrade, možda čak nekih dva metra iznad nje.
   Gledao sam u neverici taj prizor, i razmišljao kako bi se ono u ovo doba godine trebalo nalaziti skriveno negde iza zgrade i da bi se trbalo iza nje pojaviti tek negde popodne. Za ovako visoku putanju sunca morao bi obično čekati negde do početka februara, kada bi dan prilično odužao. Zbunjen i u želji da još jednom proverim priđoh kompjuteru pa na njemu pogledah na sat. Nadao sam se da je zidni sat stao i da je zbog toga nastala sva ova zbrka.
   Uskoro sam opet zurio kroz prozor.
   Zidni sat je bio tačan. Ništa mi nije bilo jasno.
   Ponovo se zavalih u stolicu kako bih se prepustio umilnim zracima, pokušavajući da ne razmišljam o svom opažanju. Ipak mi to ne pođe za rukom.
   „Šta se to desilo!? Da li se to Zemlja pomerila ili možda Sunce?“ Razmišljao sam, a onda me iz razmišljanja trže moja bolja polovina koja se upravo pojavi na vratima.    Na brzinu joj sve ispričah, pa se i ona zagleda kroz prozor, zatim u sat pa poput mene u kalendar. Neko vreme je samo ćutala zagledana kroz prozor u sunce, a onda se okrenu prema meni:
   „Ovo je stvarno neverovatno… Ne znam šta da mislim“.
   „Ni ja“ rekoh zamišljen. Od tad još uvek razmišljamo o tome.

   Šta vi Mislite?
   Da li ste i vi nešto slično primetili.
   PS.
   Još jedna anomalija:
   Krajem decembra je u Švedskoj temperatura obično oko deset stepeni ispod nule, (često se spusti i do minus dvadeset) a sada je plus sedam. Za novogodišnje praznike progonoziraju da će se podići na plus devet stepeni.
   Za razmišljanje. Zar ne!?
   Pozdrav Svima i Srećni NOVOGODIŠNJI i BOŽIĆNI Praznici.
Zalazak sunca. Slikano sa naše terase.






















Milovan Petrović

понедељак, 26. децембар 2016.

PESMA ŽENI - Milovan Petrović





PESMA ŽENI



Ti nosiš pesmu u sebi
i zrake sunca u oku,
slobodu,
strah mlade srne
na šumskom izvoru, potoku.
Večnost pred sobom imaš,
prošlost ti ko dragulj blista,
tvojih je podviga, pobeda,
zaista velika lista.
Kosu ti vetar vije,
zastavu pobede pravi,
sve u čast tebi ŽENO
i tvojoj velikoj slavi.
Ti si i sestra i majka
oslonac večiti NJEMU,
ti si „šerpas,“ vodič
i svetlo u tunelu.
Sav svet tu je zbog tebe
i samo zbog tebe živi,
tebi se klanja ŽENO,
tebi se samo divi.

Milovan Petrović

недеља, 25. децембар 2016.

ODLAZIŠ - Milovan Petrović



ODLAZIŠ




Pogledaj u moje oči
videćeš u njima setu
danas sam voljena tužan
najtužniji čovek na svetu.
Pogledaj u moje ruke
ostaće ovde prazne
milovanja postaće željne
zbog čega sve ove kazne.
Pogledaj u noge moje
hodati više ne žele
olovne, teške su stale
sa tobom put bi da dele.
Pogledaj i u budućnost svoju
bez mene tuga je i tama
da li baš želiš po mraku tome
lutati zauvek sama?
Pogledaj u daljinu
zar vidiš nešto tamo
ovde je za nas bolje
ovde bar sve znamo.
Pogledaj i reci samo:
„Neću da idem sama
sa tobom je daleko lepše
ni tama tad nije tama“.
I NEĆEŠ IĆI SAMA.

Milovan Petrović





четвртак, 22. децембар 2016.

TUŽNA PESMA - Milovan Petrović




TUŽNA PESMA




Pesniče što stojiš nad svojom humkom
i svoju sliku na steni gledaš
ti si u grobu odavno mrtav
pesma je živa, zar još je trebaš?
To nisi ti, već pesma tvoja
što hladni mermer miluje rukom
i suze nisu tvoje već njene,
pesma ti plače nad tvojom humkom.
Pesma ti suze nad humkom lije
veče već pada, skoro će tama;
„Zašto me napisa, pesniče moj
zar da po svetu sad lutam sama?“
Ne tuguj pesmo ti nisi sama
i druge pesme lutaju svetom,
ponekad i one do humke svrate
i žale za davno umrlim poetom.
I ode pesma sa humke brižna,
nastavi od tada da jezdi svetom
svi je čitaju, a ona tuguje
nad svojom sudbom i za poetom.


Milovan Petrović

субота, 17. децембар 2016.

PORANIŠ, POŽURIŠ - Milovan Petrović



PORANIŠ, POŽURIŠ



Poraniš, požuriš negde
misliš da sve ti je dato
da sve je stvoreno za tebe
biseri, dragulji, zlato.
Veselo pojuriš, zastaneš
ne znaš na koju bi stranu
sve ti je na dohvat ruke
ali u „sutrašnjem “ danu.
Nisi baš imao sreće
tog čudnog, kišnoga dana,
već sutra te sreća čeka
tebi je obećana.
I opet ustaješ čio
zasučeš rukave svoje:
„Danas ću uzeti sve.
Danas je ovde sve moje.“
Eh… Opet ista priča
tako je dan za danom,
lagano dok stariš izmiče,
sve što ti je „obećano“.
Jednog se jutra budiš
umoran… u misli zanesen;
„Kap sam u moru samo,
stiže me starosti jesen“.
Tad shvatiš da sve je uzalud bilo
sva ona nadanja tvoja,
da život je jedini dragulj samo,
i da nam je od Boga dat da u njemu uživamo.

Milovan Petrović

недеља, 11. децембар 2016.

REKE ŽIVOTA - Milovan Petrović



REKE ŽIVOTA



Moj je život hirovita reka
niz slapove što nemirno teče
sve tražeći neko bolje mesto
kroz vrbake krivudala često.
Bez korita skoro bi ostala,
u mladosti silno nabujala.
Volela si te obale njene,
sve vrbake i u vodi stenje
pa bi često noćima sanjala,
kako bi se u njoj okupala.
Ti, rečica nemirna i čila
uvek si mi srcu draga bila.
Tvoje vode s’ mojom se mešale,
i zauvek zajedno ostale.
Smirila je mala reka veću,
obadvoma donela je sreću.
Sada eto dok se spušta veče
naša reka mirno ušću teče.


Milovan Petrović

субота, 10. децембар 2016.

NOVEMBARSKE KIŠE - Milovan Petrović


NOVEMBARSKE KIŠE




Misli moje kud lutate
novembarskog kišnog dana
želje moje još želite
njen poljubac na usnama.
Sive zore maglovite
s’ kišama što dugo traju,
da li one da je želim
na trenutak barem znaju.
Novembarske kiše hladne
što trajete dane duge
u danima ovim tmurnim
skrivate li moje tuge.
Misli moje kud lutate
čemu ova siva boja,
otišla je nestala je
nije više ljubav moja.

Milovan Petrović

 Danas sam pročitao toliko laži u raznim režimskim medijima, da  mi se sve smučilo. Od silne muke na um mi pade sledeća misao u vidu pesme; ...