SIVILO
Crni oblaci prekriše nebo,
magle doneše previše sive,
jesen ubija pesnika u meni,
ni muze više ovde ne žive.
Lišće odavno izgubi žutu,
tu finu boju jesenje topline,
sa njom se izgubi pesnik u meni,
dušu prekriše boje sive.
Skupljam ostatke pesničke duše,
po sivilu polja još tražim stih,
ruka mi drhti, ništa novo,
da li ću naći neki od njih..
Preda mnom papir i dalje prazan,
stihovi vešto u maglu beže,
sivilo, sivilo, svuda u meni,
sivilo zbog tebe, ne zbog jeseni.
Sivilo, sivilo, što dušu steže.
O... zašto i stihovi sa tobom beže.
Milovan Petrović
(iz zbirke "Sve pesme srca mog")
Нема коментара:
Постави коментар